Virtue and a Sledgehammer recenzija: snažna priča, trom zamah

Većina igara o tuzi dala bi vam dnevnik. Virtue and a Sledgehammer daje vam malj i pokazuje prema selu u kojem ste odrasli. Na Steamu je od 27. listopada, a dolazi od studija Deconstructeam (The Red Strings Club, The Cosmic Wheel Sisterhood) i Selkie Harbour (Many Nights a Whisper), uz Devolver kao izdavača. Kod nas stoji 14,99 eura i traje otprilike tri sata.

*Napomena o metodi: ova je ocjena izgrađena na recenzijama s lansiranja, materijalima razvojnog tima i dojmovima iz demoa, a ne na mom vlastitom cjelovitom prelasku. Zaključci o tome što sve to znači moji su.*

Što je ovo

Igrate Pratelle, koja vozi mrtvu majku kući i slupa auto nakon što naleti na dva robota. Pješice kreće tražiti sestru Ninu, ženu koja stoji iza projekta što je susjede digitalizirao u četvrtaste bijele androide s tekstualnim zaslonima umjesto lica. Pratelle ne koristi vrata. Zidovi, prozori i kuće samo su putevi.

Najpametniji je dio ono što rušenje otkriva. Staklasti oblici skriveni u ruševinama uvlače vas u sjećanja u kojima odgovarate na pitanja Nine i majke, a ti odgovori počinju određivati tko je Pratelle. To je isti instinkt za interaktivnu fikciju po kojem je studio poznat, samo preseljen iz pixel arta u cel-shaded 3D i naoružan vrlo velikim maljem.

Vrhunci

Tekst je razlog zbog kojeg ova igra postoji. Obična priča o osveti polako se pretvara u raspravu o tome jesu li sjećanje, osobnost i osjećaji dovoljni da nekoga učine osobom, a androidi su savršeno sredstvo za to. Neki bježe, neki se bore, neki se prepiru s vama, a neki samo njeguju vrt dok serveri zuje u starim kamenim kućama. Rušenje bi trebalo biti čisti užitak, a upravo je to problem koji igra želi da imate. Kao komentar o umjetnoj inteligenciji i o tome što obitelji čine jedna drugoj, puno je hrabrija od većine skupih priča ove godine.

I zidovi koji se ruše zaslužuju pohvalu. Spektakl ovdje stvarno služi priči, a to je rijetkost.

Slabosti

Ruke su slabije od glave. Pratelle ne može trčati, što odgovara atmosferi sve dok po tko zna koji put ne prelazite isti teren. Borba se svodi na nabijeni udarac s dugim oporavkom, postaje naporna kad vas napadne više androida, a udarci u robote navodno nemaju težinu. Ni umrijeti zapravo ne možete, pa su borbe trenje bez uloga. Spor hod legitiman je umjetnički izbor, ali u tri sata igre svaka izgubljena minuta se vidi.

I priča ima slabu točku. Pratelle je predstavljena kao čudakinja, no brojna je sjećanja prikazuju kao osobu s kojom se postupa s ljubavlju, pa bijes koji pokreće radnju ne djeluje potpuno zaslužen. To se može čitati kao poanta, ali ne uvijek ugodno.

Tehnički, izvedba na lansiranju bila je loša, a zakrpa istog dana znatno ju je popravila. Igra ima oznaku Steam Deck Verified, iako trajanje baterije nije njezina jača strana.

Kome je namijenjena

Ako su vam se svidjeli The Red Strings Club ili The Cosmic Wheel Sisterhood i možete bez pixel arta, kupite je. Ako želite rušilačku fantaziju moći, razočarat će vas, jer vas stalno pita zašto to radite. Zasad je dostupna samo na PC-ju. Na Steam stranici igre dostupan je besplatan demo, pa njime isprobajte spori hod i borbu prije nego što išta potrošite.

Presuda: hrabra, neugodna mala priča koja udara jače nego što se igra. Vrijedna jedne večeri i 15 eura, ako dolazite zbog pitanja, a ne zbog malja.

Ocjena: 7/10

Slika: Gareth James / CC BY-SA 2.0, source: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Demolished_building_near_Tylorstown_Tip_-_geograph.org.uk_-_4413717.jpg