Take-Twoov šef kladi se na streaming za tri godine. Latencija kaže - ne još

Tri godine. To je broj koji je Strauss Zelnick izgovorio na posljednjem Take-Twoovom kvartalnom pozivu: industrija će biti "u komercijalnom streaming načinu rada za tri godine", cloud gaming konačno postiže održivost uz nisku latenciju, a efektivna instalirana baza množi se otprilike deseterostruko jer, kako je rekao, strojevi koji dosad nisu bili igraći strojevi postaju upravo to.

Proveo sam previše večeri raščlanjujući grafove frametimea da bih mogao čuti sintagmu "streaming niske latencije" a da ne zatitram. To je nosivi stup cijele te prognoze i nosi više težine nego sve ostalo u rečenici zajedno.

Ali priznajem mu jedno: pritisak koji opisuje potpuno je stvaran. Hardver već neko vrijeme ide u krivom smjeru. Carine, cijene TSMC-ovih pločica i tržište memorije koje usisavaju izgradnje AI podatkovnih centara gurnuli su troškove komponenti gore, a ne dolje. Generacija konzola koja je startala oko granice od 500 dolara sljedeći bi put mogla završiti znatno bliže četveroznamenkastom iznosu, a Zelnick je i sam priznao da bi takve cijene mogle ograničiti tržište kojem tvrtka može doprijeti. Ako kutiju ne možeš dovesti u dnevni boravak, iznajmljivanje one iz servera sat vremena dalje odjednom izgleda kao razumna računica, a ne kao ponavljanje Stadije.

A sad onaj naporni dio o milisekundama

Latencija nije jedan broj. To je hrpa slojeva, a streaming na nju dograđuje cijeli novi kat.

Lokalno lanac ide od miša preko USB pollinga do tika enginea, pa na renderiranje, prikaz i panel. To je već ono na što natjecateljski igrači bacaju novac da bi skratili. Provuci to kroz podatkovni centar i dodaješ prijenos inputa prema gore, renderiranje na serveru, hardversko kodiranje, prijenos prema dolje, dekodiranje na klijentu i tek onda prikaz. Ispod svega toga fizika postavlja donju granicu - svjetlost u optičkom vlaknu putuje otprilike dvije trećine brzine svjetlosti u vakuumu, pa te i nekoliko stotina kilometara povratnog puta košta milisekundi koje nikakvom optimizacijom ne možeš vratiti, a stvarno usmjeravanje nikad nije ravna linija.

Iskreno, ni prosjek nije ono što te ubija. Jitter je. Stabilnih 45 ms tvoj mozak tiho kompenzira nakon dvadesetak minuta. Stream koji stoji na 35 pa skoči na 90 svaki put kad netko u zgradi krene slati 4K upload uništava mišićnu memoriju, jer je nišanjenje naučena predikcijska petlja i ne možeš trenirati protiv pomične mete. Dodaj artefakte kodera na rub dima ili na brzi flick i nisi samo sporiji - dobivaš lošiju vizualnu informaciju točno u trenutku kad ti najviše treba.

Bolja mrežna oprema skraćuje tranzitni dio tog budžeta. Ne briše povratni put kodiranja i dekodiranja, a sigurno ne čini susjedov torrent klijent pristojnijim.

Evo gdje ću Zelnicku izaći ususret: on ne opisuje mene, a vjerojatno ne opisuje ni tebe ako čitaš ovakav portal. Ta deseterostruka brojka odnosi se na ljude koji trenutno nemaju nijedan igraći uređaj - mobiteli, jeftini laptopi, televizori, bilo što s dekoderskim čipom. Netko tko na televizoru igra narativni open-world naslov doista neće primijetiti 60 ms, a ta je publika ogromna. Također je pažljivo dodao da prihodi neće rasti deseterostruko zajedno s instaliranom bazom, što je potiho najpošteniji dio cijelog izlaganja.

Zato verzija na koju bih ja stvarno stavio novac nije "svi ćemo streamati". To je streaming kao ulazna rampa: probna verzija, demo, način na koji GTA 6 dolazi do nekoga tko konzolu ionako nikad nije namjeravao kupiti. Mi ostali i dalje štimamo lokalno, jer brojke još uvijek uvjerljivo favoriziraju kutiju ispod stola.

Predomislit ću se onog dana kad razliku više ne budem osjetio na deathmatch serveru. I objavit ću snimku frametimea kad se to dogodi.

Slika: Federal Bureau of Investigation / Public domain, source: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:EFTA00002518_-_Server_rack_with_multiple_hard_drives_and_network_cables_connected_in_a_data_center_environment.jpg